NOVO OKO Poem by Sibila Petlevski

Nismo čekali da proleti prva roda iznad krova
nego smo sami postavili na dimnjake gnijezda.
Prošlo je vrijeme čuđenja u kojem je vrijedilo
pravilo da je svaka stvar novome oku nova.
Mrtvaci se mirno dižu iz mrtvih, žive ljudi bez idola,
slobodu se nosi kao privjesak, za nju se ne gine
više nego za bilo što drugo, iz krvi se dobiva
voda, a uši od riječi i glazbe čuva prirodna smola.
Vrijeme i prostor nude se u paketu. Sva naša čula
koja su prije bila od straha smotana u kuglu, pomalo
se ispravljaju, baš kao i vijuge mozga. Život teče
kao struja. Ima ga ili ga nema: jedinica ili nula.
Naučili smo dijeliti osjećaje koji su bili samo naši
kao odraz u vodi: koliko čaša, toliko mjeseca u čaši.